Glavni je cilj projekta stjecanje novih spoznaja o prirodi stvaranja kolokacijskih sveza, tj. o procesu stvaranja metaforičkih kolokacija. Polazišna hipoteza jest da kod velikoga broja kolokacijskih sveza postoje zakonitosti kolokacijskoga slaganja koje se temelje na istome obrascu. Pretpostavlja se da motiviranost značenja kolokatora počiva na mehanizmu metaforizacije određene izvanjezične stvarnosti s pozadinskom slikom koja je specifična (idiosinkratična) za pojedinu jezičnu zajednicu i njezinu kulturu. Stoga se u različitim jezicima javljaju različite leksikalizacije iste izvanjezične stvarnosti realizirane kroz različite kolokacijske sveze istoga značenja. Također se pretpostavlja da je slikovitost u tim svezama s vremenom izblijedjela što je pospješilo semantičku kohezivnost (međuovisnost) među sastavnicama kolokacijske sveze, a to uvjetuje restriktivnost u kolokacijskome slaganju odnosno nemogućnost zamjene kolokatora. Pretpostavlja se isto tako da će analiza metaforičkih kolokacija pokazati kako se metaforičke kolokacije istoga ili sličnoga semantičkoga polja mogu svrstati pod zajedničko nadređeno semantičko polje određene konceptualne metafore kao npr. LJUBAV JE VATRA. To bi moglo objasniti postojanje metaforičkih kolokacija poput vruća ljubav, rasplamsala ljubav, izgarati od ljubavi i sl. u kojima konceptualna metafora predstavlja temelj konceptualizacije, a VATRA služi kao pozadinska slika koja motivira značenje.